Svi su snovi odjednom potonuli, svaka želja je nestala, sve osim jedne – želje za slobodom.
No, kako bi se ta želja ostvarila ako svatko pobjegne u svoj strah i očekuje da će netko drugi
ostvariti slobodu? „Netko je morao čuvati grad“ i misliti na one koji nisu imali hrabrosti ili se
nisu mogli boriti. Netko ga je morao braniti i izlagati svoj život opasnosti. A… tko je to bio? To
su bili svi hrabri koji su čvrsto i odlučno uzeli oružje u svoje ruke (mnogi i po prvi put!) i borili
se za slobodu svoje rodne grude – Vukovara i Škabrnje. Za civile i građane koji se nisu mogli
boriti, rat nije bio samo osjećaj straha. To je bila i jedna velika praznina. Grad je bio razoren.
Nekima su bili uništeni domovi, a nekima omiljena boravišta u gradu na kojima su gradili
svoju sreću. Ukradena sadašnjost! Razorena prošlost se, u jednom trenutku, nije mogla
vratiti. Trebalo je samo razmišljati o budućnosti i živjeti sadašnjost. Sve materijalno netko je
ukrao, no srca domoljuba nitko nije mogao ukrasti. Ona su čvrsto stajala uz svoje gradove i
ljude. Ti heroji nisu bila samo vojnici već i civili koji su bili odlučni boriti se kako bi svojim
potomcima mogli ostaviti slobodnu zemlju. Potrebno je samo razmisliti koliko je tih herojskih
domoljuba dalo svoje srce, svoju dušu, tijelo i život za slobodu svoje domovine. Koliko je njih
patilo, koliko ih je trpjelo ozljede, koliko ih je trpjelo gubitke i udaljenost od svojih najbližih?
Sve su to ustrajno činili iz ljubavi prema nama i prema svojoj domovini. Oni su zaslužni zašto
se mi danas slobodno krećemo ulicom, slobodno govorimo hrvatskim jezikom, slobodno
koristimo nacionalne simbole, slobodno živimo u samostalnoj državi. Oni su herojski
domoljubi Vukovara i Škabrnje kojima ćemo zauvijek ostati zahvalni i čiju žrtvu nikada
nećemo zaboraviti.


Petra Harapin, 8. D

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)